Iskustvo korisnika - Nikola Zdrilić

Kad pomislimo na osobu s oštećenjem sluha, rijetko zamišljamo devetnaestogodišnjeg sportaša koji se upravo vratio s Deflimpijskih igara s tri medalje oko vrata. A upravo to je Nikola Zdrilić - student, plivač i netko tko o nagluhosti govori otvoreno, bez ustručavanja i s dozom humora koju rijetko sretnemo kad su ovakve teme u pitanju.

U razgovoru za Vox Medicus Podcast, Nikola je podijelio svoju priču, od trenutka kad su roditelji primijetili da nešto nije u redu, preko školskih dana u prvoj klupi, do modernih slušnih pomagala koja su danas gotovo nevidljiva. Njegova priča nije samo inspirativna. Ona je i konkretno korisna za svakoga tko prolazi nešto slično, bilo da je riječ o vama ili vama bliskoj osobi.

Nikola danas nosi treću generaciju slušnih pomagala. Razlika u odnosu na prve aparate iz osnovne škole je golema. „Na početku su bili dosta veći aparati. Imali su male baterije koje su trajale tjedan do dva”, prisjeća se. Prekretnicu je doživio kad je prešao u Neuroth. Razlika nije bila samo u tehnologiji, nego i u pristupu. „Kad smo došli u Neuroth, stručna osoba je odmah znala što nam reći. Spojili su pomagalo na računalo, testirali na kojem postotku najbolje funkcionira, postepeno prilagođavali, malo lijevo, malo desno, ovisno o tome kako mi je u razredu. Gospođa Renata je pogledala moju dijagnostiku i odmah vidjela gdje zapinje", kaže Nikola. Ono što posebno ističe je mogućnost probnog nošenja. Neuroth korisnicima daje pomagalo na probu tjedan ili dva, nakon čega se vraćaju na podešavanje. Nikola to opisuje kao proces koji je potpuno prilagođen pojedincu, a ne standardizirani pristup.

Slušno pomagalo ima i pametnu funkciju automatskog prepoznavanja buke. U restoranu, kafiću ili na koncertu, aparatić sam priguši okolne zvukove kako ne bi dodatno opteretio sluh. Kad Nikola izađe na otvoreno, uređaj se stabilizira i vraća na uobičajene postavke. Tu je i aplikacija koja omogućuje ručno podešavanje za različite situacije, od bučnog kafića do tišine vlastitog auta. Pet programa za pojačavanje, pet za prigušivanje - sve dostupno na zaslonu mobitela. „I vodootporni su", dodaje Nikola uz osmijeh, „ali to još nisam testirao u bazenu."

Da, Nikola je plivač. I to ne bilo kakav. Na svojim prvim Deflimpijskim igrama u Tokiju osvojio je tri medalje s 19 godina. Deflimpijske igre su olimpijske igre za gluhe i nagluhe osobe. Razlikuju se od paraolimpijskih jer sudionici nemaju tjelesno oštećenje, već isključivo oštećenje sluha. Kako Nikola kaže: "Mi smo zdravi sportaši. Jedina razlika je u tome što slabije čujemo." U plivanju, umjesto zvučnog signala za start, koristi se vizualni semafor: crveno svjetlo za poziciju, bijelo za pripremu, plavo za start. "Na standardnim natjecanjima start je zvučni signal visoke frekvencije, a meni je visoku frekvenciju jako teško čuti", objašnjava Nikola. "Zato su Deflimpijske igre osmišljene tako da se sve prilagodi nama." U bazenu ne koristi pomagalo, nego pliva bez njega, a s trenerom je tijekom šest godina suradnje razvio vlastiti sustav komunikacije. Trener mu trening pokazuje vizualno na mobitelu, otvara usta šire kad govori i prilazi bliže. Nikola pročita trening prije ulaska u vodu i zapamti ga vizualno.

Jedna od najvažnijih Nikolinih poruka roditeljima tiče se logopedskog rada. On sam od prvog razreda osnovne škole redovito odlazi logopedici, i danas, s 19 godina. „Uho je isto mišić. Treba ga trenirati", kaže. „Moja logopedica forsira me da skinem aparatiće i pokušavam je razumjeti. Stavi papir ispred usta da ne mogu čitati s usana. I onda pita - što sam rekla?" Kad je Nikola osvojio medalje, logopedica je plakala od sreće. Poznaje ga cijeli život i bila je dio sustava podrške koji mu je omogućio da danas tečno govori i komunicira bez poteškoća. „Stvarno je bitno da nagluha osoba ide logopedici. Ja sam kao mali govorio - ne da mi se, mama, ne želim ići. Ali danas sam zahvalan što su me roditelji tjerali. Bez toga ne bih mogao ovako razgovarati", priznaje.

Voditeljica podcasta, Tomislava Vucelić, opisala je reakcije publike prije snimanja kada su gledatelje pozvali da podijele svoja iskustva s oštećenjem sluha. Javile su se uglavnom majke u ime djece, a mnogi su obrisali svoje komentare. Ljudi se i u 2026. godini još uvijek srame. Nikola to dobro razumije jer je i sam kao dijete osjećao sram kad je trebao nekoga zamoliti da ponovi rečenicu. Ali danas na to gleda potpuno drugačije. „Nije problem pitati nekoga da ti ponovi. Nije sramotno. Ja danas kažem - molim, oprostite, možete li ponoviti? I to je to". A onda dodaje nešto što savršeno opisuje njegov pristup životu: „Kad pada kiša, kad grmi, kad su radovi - ja skinem aparatiće i zaspim u miru. Blago meni."